Toksični odnosi: vridilo je?
Ostani još danas, ostani još malo,
ostani zauvik.
Čime da te čuvan,
da dodirom ti kažem sve to ne znam
reći… pa kad se ugasin i prid njega stanen,
mogu mirno reći… Da vridilo je… (Oliver Dragojević)
Došao je još jedan trenutak da ponovim – u životu nema slučajnosti. Na svoj rođendan okončala sam jedan odnos. U materijalnom svijetu, to je poslovni odnos, a u mom svijetu, svijetu onoga što je ispod – to je toksični odnos.
Boli me što ga prljam nazivom toksični, jer kad nam je stalo do ljudi, stalo nam je i kada pijemo otrove zajedno i kada trujemo jedni druge i kada smo bolesno vezani. Kada je uzrok odnosa potreba, posljedica je patnja.
Ljudi kojima ste potrebni nisu lojalni vama, lojalni su svojoj potrebi za vama i kad se ta potreba promijeni, promijeni se i njihova lojalnost. Da li boli toksični kraj? Boli. Da li boli ostajanje u njemu? Boli. Jer taj odnos i dalje postoji u nama. I dalje smo bolesno vezani jedni za druge iako crpimo jedni drugima energiju. Ako si potreban nekome, želi te za sebe makar i nesrećnog.
Ali ako biraš da ti budeš promjena koju želiš vidjeti u drugome, imaćeš zreliji, emotivno inteligentniji stav – moje je da se pobrinem za sebe, da vjerujem da je druga osoba sposobna da se pobrine za sebe i da znam da mu je bolje bez mene. Ako nekoga voliš, želiš mu dobro, želiš mu sreću.
Želim mu sreću. Nekom će biti dovoljan baš takav kakav jeste. Neko će mu se diviti. Uvijek je dovoljno da budemo ono što jesmo. Ne trebamo ništa više učiniti. Život će.
Nisam lako došla do ovih riječi i ovog smiraja. I naravno da je smiraj začinjen sa zaustavljanjem sebe da učinim nešto, da pomognem ili čujem kako je.
Pokušala sam ovaj odnos da okončam barem stotinu puta prije i zbog istog sam samu sebe nazvala Cruela Devil, vidjela tiranina u sebi kakvog ranije nisam poznavala i iskusila promjene raspoloženja vrijedne slanja na luksuzni rehab za selebritije u američkom stilu.
Na kraju, ponijela sam sa sobom stotine lekcija i trenutaka koje sam trebala procesirati i preboljeti sada kada imam vremena za to. Šta sam naučila iz toksičnosti i drame?
Put do patnje je popločan dobrim namjerama ili tom neizlječivom potrebom da pomognemo. Ne postoji racionalno objašnjenje zašto sam započela to iskustvo. Možda je moj život u tom trenutku bio suviše harmoničan, poredan i činilo se kao da sam ostvarila sve što sam zacrtala. Trebao mi je novi izazov. Ili novi haos. Ko od nas bi svjesno želio dramu, stres i iscrpljenost… A koga od nas ne dotiče tokom cijelog života… Dramski trokut, kako ga stručno nazivaju u transakcionoj analizi, postoji svugdje oko nas. U spontanom razgovoru u kojem pričate o nekom ko vam stvara problem, u političkim debatama, vezama i porodicama. U svakom odnosu u kojem vam je neko „kriv“, u kojem nekoga spašavate ili izmičete nekome ko vas izluđuje. Gdje god niste kreator svog života, vi ste žrtva, spasilac ili progonitelj i tako plešete ukrug mijenjajući uloge.
Beyonce je to odlično opjevala u svom vizuelnom albumu Lemonade.
Kada ti život da limun – ti napravi limunadu. Kada te muž prevari, opet limunadu. „And than, my torchurer became my remedy…“
Danas je osmi dan od moje odluke da odem i potpuno se distanciram. Prije odluke sam obavila redovne godišnje kontrole, od ginekološkog pregleda do laboratorijskih pretraga, da vidim koja je moja polazna tačka u trenutku kada pravim veliku promjenu i još jednom počinjem ispočetka. Bog je opet bio milostiv, zdrava sam.
Posljedice su to što moj mozak pamti u trajanju od tri sekunde i što mi treba mnogo sna. I nemam namjeru bičovati svoj mozak zbog toga, smijem se što se ne mogu sjetiti nečijeg imena ili gdje sam krenula i puštam svoj mozak da uzme godišnji odmor koliko god mu treba. Do tada, upijaću mirise oko sebe, jesti dobru hranu, kuhati, družiti se s onima čiju blizinu bira srce i pratiti znakove. Za znakove mi ionako treba samo srce. Pustiću ga da me vodi.
Nije tako loše kada se osjećaš kao iscijeđena krpa, jer tada postaješ otvoren za sva nova iskustva. Nisam motivisana i to mi prija, samo uživam i znam da će doći trenutak, perfect spot, perfect timing, kada ću sjesti i istisnuti iz sebe jasnu namjeru za dalje.
Da li će to biti novi projekat, novi život ili nova država za život, ne znam niti želim da znam. Dovoljno mi je da sam konektovana i da se napajam svim što me okružuje.
Plačem i smijem se u kratkim razmacima, miješaju mi se sjećanja bolnih trenutaka i povezanost sa sopstvenim tijelom i ljepotom koju vidim u ogledalu i osjećam u svojoj koži. U društvu ambicija, osjećam se privilegovanom kada priznam da sam lavić koji bi samo da leži i izvoljeva.
Ako životne periode posmatramo kao projekte, posljednjih šest mjeseci je proučavanje stresa. Da li se stres prevazilazi, gdje se nalazi, da li otići, da li ostati i posmatrati sebe, da li se izdići ili pasti na koljena. Da li je sve stvarno u nama i da li su lekcije samo opravdanja da ostanemo u patnji? Dva dana prije odlaska, pitala sam prijatelja koji je godinama vlasnik štamparije, kako uspije da ostane u tom poslu sve ove godine… “Plivanje, vožnja biciklom, druženje sa porodicom i pokoje planinarenje. Najgore je to što prođeš sa onima koji su ti bliski,“ rekao je. Znam, jer njima želiš da pomogneš, a to nikada ne završi dobro…
Ako bih pisala izvještaj o projektu zvanom stres, toksični odnosi, dramatični trokuti i ostala spasilačka sranja, moje završne riječi bi bile:
Stres nastaje radi osjećaja odvojenosti od drugih. To istovremeno znači i odvojenost od sopstvenih emocija.
Stres govori da ne razumijete sopstvene emocije i još niste razvili empatiju prema sebi. I to je u redu. Nikada nije kasno za učenje.
Okruženje je jedna od najvažnijih stvari u životu, naročito ako ste hipersenzitivna osoba.
Ništa nije vrijedno stresiranja.
Sve što drugi kažu o vama, govore iz svoje ograničene perspektive, kao i vi o njima. Ne shvatajte to lično, naučite šta možete iz te povratne informacije, mijenjajte se ako vi želite, prihvatite to što vam se ne sviđa ako ne želite da se mijenjate. Ne trebate mijenjati svoj karakter već samo ono što je u vama sazrelo da se rodi kao nova sposobnost, otvorenost i veća mogućnost da volite.
Ako ste u stanju stresa, obezbijedite sebi vrijeme i prostor za mindfulness i istražujte najdublje slojeve svoje duše da saznate zašto ste u stresu, šta vam stvara stres, šta još niste prihvatili kod sebe i kako da proteče energija kroz vas.
Uvijek možete početi ispočetka.
Sve što sam jednom mogla, mogu ponovo.
Ne idite tamo gdje ste potrebni, idite tamo gdje ste voljeni.
Ostanimo tako dok se sve okriće,
dok cili svit trče ništa to ne vridi.
Zar još ne znaš da se samo srcem dobro vidi…
I dok ritki znaju, drugi bit će slipi…. (Oliver Dragojević)
Bojana Mila Blažević
