Psiholog Milica Pavlović Petković: Kako prevazići trenutnu situaciju

Moramo priznati da je trenutna situacija u svima probudilu određenu dozu uznemirenosti. Mentalno zdravlje, strah i anksioznost su pojmovi kojima u trenucima aktuelnog virusa COVID-19, treba posvetiti posebnu pažnju. Zanimalo nas je kako se psihički izboriti sa trenutnom situacijom, a na naša pitanja odgovorila je Milica Pavlović Petković, psiholog i kognitivno-bihejvioralni psihoterapeut.

Pojava straha je normalna, ali kako taj strah obuzdati?

Milica Pavlović Petković: Da strah je normalan, a za početak je veoma važno da razlikujemo realan strah od iracionalnog straha ili ti anksioznosti. Realan strah je kada smo stvarno ugroženi. Da emocije staha nema ljudi bi teško preživjeli jer bi radili puno toga što ih u svakodnevnom životu ugrožava. Sa druge stane, anksioznost najčešće možemo prepoznati po disfunkcionalnost u ponašanju i razmišljanju obojenom idejom “Šta ako…”, sa katastrofičnim i užasavajućim zaključcima.

Kada nas preplavi strah prvo i osnovno je da budemo svjesni da možemo sami sebe umiriti i da postoji puno tehnika za to. Mnoge tehnike disanja su dostupne na internetu, a i bez njih, možemo samo pravilno disati kroz nos i polako izdisati na usta. Sve dok ne osjetimo da nam se tenzija unutar tijela smanjuje i nestaje.

Pomaže nam i da se vratimo u trenutak “Sad i ovdje”. To radimo tako što pogledamo oko sebe, imenujemo gdje se nalazimo i ko je sa nama. Možemo čak da opišemo sami sebi neki predmet koji vidimo, da se fokusiramo na to što čujemo u tom trenutku.. Da se jednostavno fokusiramo na sebe u trenutku, sad i ovdje.

Važno je da sami sebi objasnimo da je emocija straha normalna i da je mi kao ljudska bića, posjedujemo, te da nam se neće ništa strašno desiti iako mozak možda govori drugačije.

Možemo se umiriti govoreći sebi rečenice ”Jeste mi sada teško, ali nije neizdrživo”, “Osjetio sam i prije strah, pa mi se ništa strašno nije desilo”, “Proći će iako je neprijatno”, “To je samo moja emocija i odgovor na sadašnju situaciju”.

Kako se izboriti sa anksioznošću koja se javlja tokom aktuelne situacije?

Milica Pavlović Petković: Što se tiče same anksioznosti, prvi i osnovni korak jeste da vidimo šta je u ovom trenutku pod našom kontrolom i šta možemo uraditi da sebe zaštitimo. Važno je imati na umu da nismo svemogući da kontrolišemo sve, ali možemo prihvatiti svoj dio odgovornosti u ovoj situaciji.

Poželjno je da se pridržavamo mjera koje su adekvatne i propisane od zvaničnih institucija, te da smanjimo dostupnost sadržajima koji se svakodnevno emituju putem medija. Možemo da struktuišemo dan sa obavezama koje su sada realno moguće za sprovoditi, a ne da si postavljamo previsoke standarde. Ako sagledamo situaciju koja nije nimalo laka, neizvjesna je i opterećujuća za naš organizam, ne treba da mu namećemo nepotrebne zahtjeve.

Neophodno je da kada nas preplavi anksioznost, iskoristimo i neku vrstu distrakcije. Da se izvučemo iz trenutne tjelesne preplavljenosti, a kada se spusti unutrašnja tenzija da se tada pozabavimo dublje sa sobom i vlastitim procesima koliko možemo.

Šta ako smo pozitivni na COVID-19?

Kako se psihički nositi za tim “žigom”, što od strane okoline, što od strane nas samih?

Milica Pavlović Petković: Ukoliko nam se desi da smo pozitivni na COVID-19 prvo bi bilo poželjno da prihvatimo to sami sa sobom i da vidimo šta je naš dio odgovornosti u odnosu na novonastalu situaciju.

Ono što je moguće da nam se javi od emocija jeste anksioznost kao i egzistencijalni strah, stid, osjećanje krivice kao i ljutnja. Od svih emocija koje su prethodno navedene neće nam nijedna pomoći da se lakše nosimo sa tim što smo trenutno zaraženi. Svoje postojeće resurse i kapacitete prvenstveno trebamo usmjeriti na svoje zdravlje.

Shodno tome bilo bi poželjno da normalizujemo strah koji osjećamo, da ne zapadamo u katastrofizirajuće i odmažuće misli, te da uradimo sve što je naš dio odgovornosti. Treba da se obratimo doktorima i slušamo njihove instrukcije, pobrinemo se za svoje bližnje kao i kontakte, i pratimo jasne instrukcije mjerodavnih institucija.

Da li će nam tu pomoći ruminiranje ili prežvakavanje oko toga da li smo to mogli izbjeći? Ne, jer realnost u datom trenutku pokazuje da smo zaraženi i da sada ne možemo promijeniti situaciju koliko god mi to željeli. Ali, ipak smo preuzeli vlastitu odgovornost u odnosu na sad i ovdje, radimo sve što možemo da budući ishodi budu dobri.

Kada je u pitanju stid, ta famozna proganjajuća emocija sveprisutna u našem okruženju, jako teška, uslovljena od ranih dana našeg života… Mislim da bi bilo dobro da sebi objasnimo da nije lijepo i ugodno biti sa takvom vrstom “žiga” ali da smo hiljadu puta bili u situaciji kada smo mislili da ćemo “propasti u zemlju” ako neko sazna da smo uradili nešto loše, pomislili, da će nas drugi odbaciti zbog toga… Ipak, kasnije kada sve prođe, ljudi kojima je zaista stalo do nas, koji nas vole, prihvataju nas sa manama i vrlinama, oni su ostali uz nas, iako je kod nas postojala druga ideja – da će nas napustiti.

A ako nas neki i budu prijeko gledali zbog toga – trebamo se zapitati:

“Da li nam je stvarno važno šta misle o nama i koliko naš kvalitet života ovisi o njima i njihovom mišljenju? Mi smo ljudi, sa vrlinama i manama, drugi će uvijek imati različite zahtjev prema nama, kako treba da se ponašamo i živimo”.

U ovakvoj situaciji ako se i obistini naše razmišljanje, mislim da je stvarno minorno mišljenje drugih, kao i različiti zlobni ili neprimjereni komentari. Ovdje smo u pitanju mi kao pojedinci, naš život i naša budućnost. Tako da u ovoj situaciji prvo i osnovno jeste da razmislimo šta nama treba i kako da se za sebe pobrinemo na najbolji način. To je prvi korak odgovornosti prema samim sebi, kao i prema drugim članovima zajednice.

Da li nam pozitivno razmišljanje može pomoći?

Milica Pavlović Petković: Mislim da je dobro da u ovom trenutku prije svega razmišljamo racionalno u skladu sa situacijom u kojoj se nalazimo. To znači ni pretjerano pozitivno, a ni pesimistično. Bivanje u sadašnjem trenutku će nam pomoći da se lakše iznesemo kao i da djelujemo u datoj situaciji.

Da li je veći strah od same zaraze virusom ili strah od nepoznatog i činjenice da se dosadašnji način života mijenja?

Milica Pavlović Petković: Mislim da su podjednako prisutna oba straha, ali ono što je važno je da ne gledamo za početak na neizvjesnost i njene ishode kao nužno negativne. Moramo biti svjesni da su naša predviđanja obojena anksioznošću najčešće neistinita, te da neizvjesnost može donijeti isto tako lijepe i ispunjavajuće ishode.

Da nam se način života promijenio sadašnjom situacijom jeste. Izmjestio nas je iz svakodnevne rutine i načina života, ali možda je ovo upravo situacija koja nam može ukazati na to šta smo radili pogrešno za sebe. Kako drugačije možemo da radimo, djelujemo i živimo, a da ne bude upravo ova svakodnevnica i rutina koja nam prestaje davati zadovoljstvo i uživanje u vlastitom životu.

Kako pomoći drugima oko nas, ukoliko pate od anksioznosti ili prevelikog straha, kako ih ohrabriti?

Milica Pavlović Petković: Ovdje trebamo biti oprezni, pogotovo ako su naši bližnji u pitanju. Ukoliko su preplavljeni sa anksioznošću mogu naše pokušaje da im pomognemo pogrešno protumačiti. Možemo ih pitati šta bi im u ovom trenutku značilo da uradimo za njih, slušati njihove potrebe, a ne nuditi savjete koji su možda za njih sada nevažni ili nemaju umirujuće dejstvo.

Pomažemo koliko smo u mogućnosti, a ne sa uvjerenjem “Da im moramo pomoći” jer nemamo svemoć. Na kraju postoji veliki broj stručnih službi i brojeva koji su prisutni svakodnevno u svim medijima, a kojima se mogu obratiti za različite dileme i savjete.

Kako objasniti mališanima trenutnu situaciju?

Milica Pavlović Petković: U situaciji gdje smo i mi odrasli preplavljeni strahom, razumljivo je da i djeca doživljavaju isto. Djeca nižeg uzrasta će teško sama shvatiti sadašnju situaciju, pa čak i tinejdžeri. Tu mi roditelji treba da uskočimo i damo im podršku, te da se na sve načine potrudimo da im pomognemo da jasnije razumiju situaciju kao i emocije koje osjećaju. Treba da im ukažemo da su te emocije normalne, te da im pomognemo da se umire.

Sa manjom djecom bi bilo poželjno da više crtamo i na taj način objasnimo situaciju, dok sa starijom djecom možemo pomoću interneta ili telefona naći jasne informacije i razgovarati o tome.

Važno je da smo im dostupni, da možemo pravovremeno reagovati ako ih preplavi strah ili se ne osjećaju sigurno, da nam se mogu obratiti ako se osjećaju preplašeno i da znaju da smo tu za njih.

Posljednje, ali ne i manje važno jeste, ako se mi kao roditelji osjećamo uplašeno i anksiozno da prvo sami sebi pomognemo i tek kada se osjećamo funkcionalno, razgovaramo sa djetetom. Ne zaboravite, djeca nas posmatraju i uče od nas.

Na taj način im šaljete koliko je važna briga o sebi. Ako sami sebi mogu pomoći, samim tim dostupniji su i drugim. Neophodno je da djeca imaju svakodnevnu rutinu, strukturu dana. Iako sada najviše borave u kući ili stanu, to je moguće, ali da im damo i dovoljno vremena i mjesta za vlastite slobodne aktivnosti, te da im sada omogućimo i više slobodnih i spontanih momenata sa nama roditeljima.

Možda vam pomogne: Kako objasniti djetetu zašto ovih dana ne može da ide u park

Savjet za kraj za sve čitaoce

Milica Pavlović Petković: Vratite se na brigu o sebi i svojim potrebama. Razmislite šta je ono što vam je važno u ovom trenutku, kako možete sami sebi pomoći da se lakše nosite u ovoj situaciji.

Ako vas uhvati anksioznost možete na papir staviti sve što sad i ovdje imate pod kontrolom, misli koje vas uznemiravaju napisati na papir, pa ćete samim tim uvidjeti koliko su one najčešće iracionalne i odmažuće.

Održavajte socijalne kontakte online sa bitnim osobama. Omogućite sebi neke sitnice koje inače, zbog svakodnevnih osoba, ne možete raditi. Vratite se na svoje bazične potrebe i razmislite o tome šta želite za sebe. Možete da završite postavljene obaveze i ciljeve od prije ili da unaprijedite svoja znanja i vještine. Meditirajte i bavite se svojim budućim ciljevima. Radite zabavne i radosne stvari za kojima uglavnom svi kukamo.

Sada imamo više slobodnog vremena, ne treba nam još jedan izgovor kako da odložimo nešto što nas čini zadovoljnim i ispunjenim.