Nataša Ćulafić – Kako od 400 m do 42.195 km? Kada voliš, lako!

Avatar photo

Sprinterka, a maratonka. Pored brzine, upornosti i istrajnosti krasi je i izuzetna disciplina. Nataša Ćulafić je jedina srpska atletičarka koja se takmičila u svim trkačkim disciplinama bez prepreka i prepona, što podrazumijeva atletsku stazu, cross country trke, planinske trke i trke na drumu. I sve je to radila na veoma visokom nivou.

Njena posvećenost treninzima, povjerenje koje ima u svog trenera Blažu Maksimovića, odnos prema trčanju treba da se dožive, a ovaj intervju je prilika da prenesemo kako je izgledao Natašin put od kratkoprugašice do dugorpugašice i toga da svoj prvi maraton istrči za 2:56,51.

Ako neko misli da je lako, neka se usudi pa proba 🙂 Trčanje nije rezervisano samo za najizdržljivije, već i za najemotivnije. Ljubav koju ona osjeća prema trčanju je nemjerljiva. Samo neko ko mnogo voli svoj hobi (da, dobro čitate – hobi) može da izdvoji toliko vremena za trening.

Naime, Nataši trčanje nije profesija, ona je zaposlena u Vojsci Srbije kao jedna od malobrojnih gardistkinja i pored 40 sati nedjeljno provedenih na poslu u raznim smjenama, uspijeva uspješno da izbalansira sve svoje obaveze kako bi radila ono šta najviše voli – da trči.

Kada se rodila ljubav prema atletici, odnosno trčanju?

Počela sam da treniram 1997. godine u AK “Milicionar interspeed”, kod trenera Milana Vasiljevića, a na nagovor nastavnika fizičkog vaspitanja i roditelja. U to vrijeme nisam znala šta je to ljubav prema trčanju, već je to bila igra i zabava. Ubrzo sam krenula da se takmičim i osvajam medalje i to me je održalo u atletici. Poslije godinu dana treninga, prešla sam u AK Partizan zajedno sa trenerom i cijelom grupom djevojaka i momaka. Poslije par godina sam promijenila trenera i počela da radim sa Mirjanom Stojanović. Ljubav se javila kasnije, valjda to ide sa godinama.

Kako si došla na ideju da se od kratkoprugašice okušaš u polumaratonu, a kasnije i u maratonu?

Poslije 15-16 godina konstantnog treniranja i takmičenja, opao mi je motiv za trkama i trebao mi je odmor. Nisam mogla da prestanem da treniram, već sam krenula sa rekreativnim trčanjem. Ali to je kratko trajalo, jer kada jednom naviknete da se takmičite onda to u vama ostaje za cijeli život. Tako sam počela da se takmičim na srednjim distancama od 800-5000m.

Da li ti je neko sugerisao taj prelaz ili se želja rodila s godinama?

Početkom prošle godine sam odlučila da promijenim trenera jer sam opet osjetila da stagniram i da me tadašnji rezultati nisu ispunjavali, odnosno nisu bili u skladu sa onim kako sam trenirala. To je bio presudan potez u mom trkačkom životu, jer sam se pridružila grupi koju vodi moj sadašnji trener Blažo Maksimović. U toj grupi su još naš olimpijac Anđelko Ristićević, Siniša Radivojević, Nenad Milosavljević, Ivan Ćirković, Dragan Aleksić, Nikola Maksimović, a na svakom našem treningu se mogu sresti svi najbolji beogradski dugoprugaši. Grupa je dovoljno kompaktna da jedni druge podržavamo i vučemo na treninzima. Prošle godine smo svi živjeli za taj Anđelkov nastup na Olimpijskim igrama.

Koliko se razlikuju sprint i dugoprugaški treninzi?

Razlika je drastična. Kod sprinta je sve bazirano na eksplozivnoj snazi i malom obimu trčanja, dok je kod dugih pruga sve u kilometraži. Postoje velike varijacije kod načina treninga na dugim prugama, ali se većina svodi na veliki obim kilometara. Ono što je specifično kod mene je da radim sa čovjekom koji trenira ljude koji su zaposleni, koji shvata kako je provesti 8h na poslu i koji prati svaki naš dan i oporavak. Pa i Anđelko radi puno radno vrijeme pa je ispunio normu za OI, bitno je samo da radim vrijedno i imam realne snove, tako da…

Kako se hraniš, imaš li neki poseban režim i koliko puta nedjeljno imaš treninge?

Trudim se da se hranim raznovrsno, i na hranu gledam kao gorivo koje me pokreće pa prema tome mora biti kvalitetno. Usklađujem se zbog posla i načina života da to sve bude zdravo. Trudim se da jedem svaki dan u isto vrijeme. Znam šta mi prija i sta mi je potrebno da unesem prije treninga i šta poslije treninga pa se toga i pridržavam.

Kako okolina reaguje na tvoju ljubav prema trčanju i posvećenost treninzima? Porodica, prijatelji, posao? Čija podrška ti je najdragocjenija?

Mene svi znaju kao atletičarku jer sam dugo u tome. Naravno da su pozitivne reakcije na moje rezultate. Podrška porodice mi je najvažnija i njihov pozitivan stav o svemu tome i mnogo mi pomažu, jer nije uvijek sve išlo onako kako sam ja željela na trkama i već sam bila otpisana, niko osim njih nije vjerovao u mene. Onda sam napravila promjenu trenera i sve se promijenilo. Što se posla tiče i tu sam naišla na razumijevanje i veliku podršku.

Budući da je tvoj pristup trčanju na nivou profesionalca, sportista, uspjevaš li da sve iskombinuješ ili možda pomalo ispašta neki segment života?

Ne živim od trčanja već za trčanje, a pošto je to moj lični izbor, smatram da ne propuštam ništa u životu već živim baš onako kako želim. Kada svaki dan bar 2-3 sata odvajate za nešto što volite i ako imate neki cilj, tu onda nema nikakvog odricanja. Samo imam mogućnost da sebi priredim osećaj šampiona i trkača, a to je luksuz.

Možda te zanima
reform pilates

Kako si zadovoljna sa svoja dva istrčana maratona? Možeš li napraviti paralelu? Vremena su impresivna, vjerujem da je obaranje ličnih rekorda tek pred tobom.

Prvi maraton sam trčala u Torinu u oktobru 2016. godine i mogu reći da mi je za 20 godina trčanja to najljepša trka. Istrčala sam je na Svjetskom vojnom prvenstvu u maratonu i bila sam osma, dok je naša ekipa osvojila treće mesto što je najveći uspjeh ženskog vojnog sporta. Trku sam trčala baš sa trenerom Blažom i osjetila sam kako je to ići svoj maksimum, a ne udariti čuveni maratonski zid. Rezultat za prvi put je odličan – 2:56,51. To je bila ciljana trka i samo sam se za nju pripremala, dok rezultatom na Beogradskom maratonu  (3:02,41 i osvojenim trećim mjestom), koji sam trčala u aprilu 2017. god, nisam baš najzadovoljnija. Cilj je bio plasman među prvih pet i rezultat ispod 3:00, ali ne može se svaka bitka dobiti, ni svaki put ići na lični rekord. Beogradski maraton je bio peta trka za mjesec i po dana, a prije te trke sam trčala lični rekod na polumaratonu i na 10km, tako da je vjerovatno sve to imalo odraza na rezultat.

Da li ćeš se zaustaviti na polumaratonima i maratonima ili bi se okušala i u ultri?

Ne planiram ultramaraton da trčim, zanima me isključivo olimpijska disciplina kao što je maraton. Moj trener i ja imamo u planu da spustimo rezultat u maratonu, što bi značilo da mi je cilj da 2019. pokušam da trčim normu za Olimpijske igre.

Šta je za tebe trčanje i zašto bi ga preporučila da se bave njima kako deci, a tako i tinejdžerima i starijim rekreativcima?

Trčanje je stil života. Djeca bi trebalo da se bave atletikom da bi svladala koordinaciju pokreta i razvili takmičarski duh. Kao i kod djece, tako i kod tinejdžera, atletika, trčanje i generalno sport utiču na sampouzdanje, a to je u našem sportu izraženo jer se sami svaki dan borimo sa raznim zadacima koje nam trener postavlja. Trčanje kao rekreaciju bih svima preporučila, antistres terapija posle napornog posla uvijek dobro dođe. Sada je trčanje postalo jako popularno i ljudi se upoznaju, putuju na trke zajedno… Trke nisu samo takmičenje i odmjeravanje brzine nego jedno veliko druženje.

Koji su tvoji dalji planovi, odnosno za koju trku se spremaš?

U toku ljetnog perioda ću trčati neke kraće trke, možda i neke na stazi, a za jesenji dio sezone u planu imam i trku na 20km u Parizu. Pokušaću i da trčim maraton ispod 2:50, samo još uvek nisam odlučila na kojoj će to trci biti.

Tekst preuzet sa: www.trcanje.rs

 

© 2023, sva prava zadržava ZdraviJa magazin.

Povratak na vrh