Ranjiva znači ponovo rođena

„We are such a great escapers“ kaže Mooji. Da, bježimo. Od drugih, od sebe, od uživanja u životu. Pretvaramo se da se ne bojimo zato što se bojimo. Kada se pretvaramo onda vjerujemo da smo zaštićeni, a ustvari smo samo zatvoreni. I tako tapkamo u mjestu zvanom Grč nesvjesno pokušavajući da negiramo bol.

Duhovnjaci će reći: Bol je najveća iluzija, mi je kreiramo sopstvenim umom. I to je tačno, ali i dalje živimo u dualnosti i najuvjerljivija spoznaja neće izbrisati bol. Bol je i dalje tu i što ga bolje pokrijemo plaštom lažnog self image-a on nas više sustiže. Što se više borimo to više postajemo jedno sa bolom. Čovjek će učiniti sve da to ne prizna sebi. Piti, pušiti, drogirati se, prejedati se, ulaziti u površne odnose, vezati se za partnera od kojeg se ne zna rastati, raditi previše ili nimalo, tražiti spas kod gurua ili sljedećeg partnera, ali ta bol, ta unutrašnja praznina ga i dalje čeka. Niko nema recept za tvoju sreću. Ne postoji program tvog iscjeljenja. Postoji samo tvoja praznina i život će uvijek činiti sve da padneš, umreš iznutra i napokon da joj se vratiš.

Do ove godine nisam znala gdje je moj dom. Mislila sam da sam duboko povezana sa sobom, žena koja je vrlo svjesna i introspektivna, što i jeste tačno, ali i dalje sam ostala vrhunska pobjegulja. Ona koja je toliko dugo izgubljena da je zaboravila gdje joj je dom.

Na dan kada sam prvi put ugledala svoju odštampanu knjigu u Beogradu, jako su me zaboljela leđa u donjem dijelu kičme. I taj okidač je bio ključan da narednih mjesec dana poslušam svoj unutrašnji glas, odgodim intervjue, promociju i emisije, druženja i internetisanja. Osjetila sam da je vrijeme da se povučem. Nije bilo lako. Fizička bol je uvijek emotivna, a dno kičme su naši korijeni, instinkti za preživljavanje i strah.

Dan po dan, postajala sam sve bolja u ugađanju sebi. Uložila sam trud da uradim za sebe stvari koje bih inače uradila samo da ugodim drugima. Odmaranje mi je prijalo. Gledala sam odlične filmove, serije i čitala knjigu čije je svako slovo vibriralo razumijevanjem ženske prirode. Na kraju, vratila sam se svojoj knjizi „Prodavnica istine“. Trebala sam je i ona je trebala mene. Počela sam da uživam u tom unutrašnjem prostoru i čini mi se, po prvi put, nisam željela ništa više. Tako je nastala posveta koju svakodnevno pišem na „Prodavnicu istine“: Kada otkriješ punoću sopstvene praznine, tada nećeš željeti ništa više.

Ljubav je radikalno prihvatanje sebe. Ljubav je boravak u prostoru u kojem je prebolno.

Ljubav je ostajanje u tom prostoru svaki dan minut duže. Bolno jeste. Ali prvo bol. Onda blistanje.

Mi toliko bježimo od sebe da ni drugima ne dozvoljavamo da nas upoznaju. Kada sam počela da pišem knjigu moj najveći strah je bio kako će moja kćerka reagovati na ono što pročita. Ipak, izabrala sam da živim svoju istinu i suočavam se sa strahovima i oni me nisu zaustavili, ali na dan kada je izašla knjiga, smjestili su se u dno moje kičme. Trebalo je stvarno uraditi ono što sam spremala godinama. Tada sam srela jednog anđela kojem ću vječno biti zahvalna na rečenici: „Dozvoli joj da te upozna. Dozvoli joj da vidi ko je njena majka.“

Tom rečenicom su se srušile sve zaleđene kocke u mojim leđima i znala sam da je vrijeme da se potpuno ogolim, da pokažem sebe i dozvolim sebi nesavršenost koja je ustvari savršena. Koliko majki dozvoli djetetu da ih upozna baš onakve kakve jesu? Koliko majki ubije sebe i sve odnose zbog namjere da bude dobra majka, ne znajući da je upravo ta namjera ubitačna jer dolazi iz strahovitog uvjerenja da nije dovoljno dobra?

I šta sam naučila nakon kvantnog skoka u pokazivanje ranjivosti ne samo na stranicama papira već i kroz sopstveni glas? Ranjivost rađa. Ranjivost je uvijek novi početak.

Čini mi se da svi pobjegnemo iz svog unutrašnjeg doma zvanog srce u nekom trenutku u djetinjstvu i onda hodamo izgubljene, nagluve, sa oštećenim sposobnostima opažanja, gledajući glavom a ne srcem. Život nas onda kuva na vatri dok koža ne počne da se guli, sloj po sloj, a mi se na kraju ne umorimo od uma i skinemo posljednji sloj, ugledamo dom i napokon pohrlimo njemu.

Nekim ženama se to desi u tridesetima, nekima u čertdesetima, pedesetima ili čak šezdesetima. Kad god da se desi povratak tada znaš, žena živi samo kada živi iz srca i pleše plesom intuicije. Žena koja živi iz uma ne može biti srećna.

Kolačići istine

Ideje ne dolaze nama, mi dolazimo njima i to onda kada smo otvorili glavni portal zvani srce.com

Upitaj se kako ćeš vjerovati svojim idejama ako ne vjeruješ ideji koju imaš o sebi? Koje misli blokiraju tvoju intuiciju?

Gledaj sebe sa najljubaznijom svjesnošću. Stvaraj život u sebi. Stvaraj život oko sebe.. Sjeti se koliko je žena prije nas postojalo koje nisu smjele da izraze sebe, koje su gazile sebe da ih drugi ne bi zgazili. Te žene, naše majke, bake, prabake, sve pretkinje, su posadile želje da se izraze. One nisu mogle tada, ali su poželjele i vrijeme za manifestaciju je sada. Pretvori frustraciju u kreaciju! Zahvali im se na svim ranije naručenim željama i uzmi iz Božije bašte sve što ti rođenjem pripada! Slobodno izaberi, uberi, vrati ono što je višak i što ti ne treba! Božija bašta je stalno otvorena!

Bojana Blažević je autorica popularne knjige “Prodavnica istine” i bloga “Životni atelje”, kao i joga instruktorica. Ušetaj u svoju prodavnicu istine, otkrij šta te u njoj čeka na www.zivotniatelje.com
Total
25
Shares